Osnovni problem sistema socijalne zaštite u BiH je nizak nivo efikasnosti u pogledu smanjenja siromaštva.

Osnovni problem sistema socijalne zaštite u BiH je nizak nivo efikasnosti u pogledu smanjenja siromaštva. BiH je u 2007. godini trošila 4% svog BDP-a na različite novčane oblike socijalne pomoći koji se ne zasnivaju na doprinosima (regionalni prosjek iznosi 1,6% BDP-a). Stanovništvo koje spada u najsiromašniji kvintil dobija tek 17% od ukupne novčane pomoći iz izvora socijalne pomoći, što je uveliko nedovoljno za njihove stvarne potrebe.

Programi socijalnih transfera u BiH se uglavnom zasnivaju na statusu, a ne na stvarnim potrebama korisnika. Transferi namijenjeni demobiliziranim vojnicima apsorbiraju oko 1/3 ukupnih rashoda namijenjenih novčanim naknadama koje se ne zasnivaju na doprinosima. Tek 15% ovih transfera prima stanovništvo koje spada u najsiromašniji kvintil, dok 27% dobivaju oni koji spadaju u najbogatiji kvintil stanovništva. Efikasnost je nešto veća kada se govori o dječijim dodacima, dodacim namijenjenim neratnim invalidima i civilnim žrtvama rata. Oko 26-30% ovih transfera primaju oni koji spadaju u najsiromašniji kvintil stanovništva.

Od početka 2009. godine preduzete su značajni koraci ka izmjenama propisa koji se odnose na civilne invalide, posebno u FBiH. Pored toga, od sredine 2009., u kontekstu MMF-ovog programa, uvedene su značajne mjere po pitanju ratnih invalida i drugih kategorija demobiliziranih boraca.  Kriteriji MMF-a su primijenjeni i u Republici Srpskoj.

U periodu od 2000. do 2006. godine broj zaposlenih je opadao, a potom je, u periodu od 2006. do 2008. rastao za 10%. U tom periodu je došlo do prelaska zaposlenih iz statusa neformalno zaposlenih u zvanično zaposlene, do čega je došlo djelom zbog uvođenja poreza na dodatnu vrijednost (PDV-a). Nakon 2009. stopa nezaposlenosti ponovno raste.

Prosječna stopa nezaposlenosti (u skladu s definicijom ILO) u 2012. je dosegla 28%, dok zvanične brojke prelaze 43%. Nivo zaposlenosti u neformalnom statusu je veoma visok. Nekoliko je razloga kojima se može objasniti takvo prisustvo neformalnog sektora. Tu su ponajprije direktni porezi koji se plaćaju u vezi sa zvaničnim zaposlenjem, koji su relativno visoki (socijalni doprinosi iznose i do 41% bruto plaće, a na porez na dohodak u Federaciji BiH odlazi 10%, a u Republici Srpskoj 8%). Stopa ekonomske neaktivnosti osoba u radnoj dobi iznosi 56%. Nivoi nezaposlenosti u ruralnim područjima su i do 40% viši od onih u velikim urbanim centrima.

Procenat dugotrajno nezaposlenih (osoba koje su bez posla duže od 12 mjeseci) od 84% osoba ukazuje da su tome uzrok strukturni, a ne ciklični faktori. Nezaposleni, čini se, ne posjeduju vještine potrebne za zapošljavanje, dok kompanije nemaju potražnju za onim vrstama vještina i znanja koje posjeduju osobe koje su dugotrajno nezaposlene.

Djeca

Analize jasno pokazuju da su djeca koja žive u domaćinstvima u kojima je glava domaćinstva žena u daleko većoj mjeri izložena riziku od siromaštva i deprivacije, od one koja žive u domaćinstvima u kojima je glava porodice muškarac (23% u poređenju s 18%). Najveći razlog ovakvoj razlici je rodna nejednakost u prihodima. Udio žena u zarađenom prihodu iznosi tek 27%. Djeca koja žive u ruralnim područjima su u većem riziku.

Važno je istaknuti da je neuhranjenost djece u BiH značajno smanjena – sa 4,2 (2000.) na 1,6 posto (u 2006.), a realističan je cilj da se stepen neuhranjenosti djece mlađe od pet godina smanji na manje od 1% u 2015.  

Mladi

Populacija koju čine mladi ljudi u BiH se suočava s brojnim izazovima – ekonomskim, institucionalnim i socijalnim. Stopa aktivnosti mladih, koja u BiH iznosi 32,6% je znatno niža nego u zemljama Jugoistočne Evrope (62%) i EU 27 (70%). Stopa nezaposlenosti među mladima (u dobnoj skupini od 15 do 24 godine) u 2012. iznosila je više od 60%. Nedavna istraživanja pokazuju da bi više od 60% mladih ljudi u BiH bilo spremno napustiti zemlju kako bi našli zaposlenje.

Osobe sa invaliditetom

Procjenjuje se da 10% građana BiH ima neku vrstu fizičkog, senzornog, razvojnog, mentalnog ili emocionalnog onesposobljenja, dok na 30% ukupnog stanovništva, direktno ili indirektno, utječu posljedice ovih onesposobljenja - što samo po sebi predstavlja rizik od socijalnog isključenja. U stvari, većina ovih ljudi izloženi su izolaciji i nepotrebnoj patnji zbog stereotipa i zastarjelih praksi.

Siromaštvo i nezaposlenost utiče na brojne osobe s invaliditetom, a čak i oni koji imaju poslove često rade za minimalnu plaću. Gotovo dvije trećine ukupnog broja odraslih osoba s invaliditetom žive blizu ili ispod granice siromaštva. Značajne socijalne, obrazovne, ekonomske te fizičke i prepreke u smislu transporta većinu osoba s invaliditetom sprečavaju da uživaju svoja osnovna prava.

Po pitanju mjera javnih politika i ostvarenog napretka, potrebno je napomenuti da je u 2008. Vijeće ministara usvojilo Politiku u oblasti invaliditeta na osnovu koje su izrađene dvije entitetske strategije.

Romi

Romi su najveća od ukupno 17 nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini. Najrealnije procjene za 2007. ukazuju da u BiH živi oko 76.000 Roma (2,2 od ukupnog procijenjenog stanovništva).

Romska populacija se tradicionalno suočava sa socijalnim isključenjem. Niska tjelesna težina i neuhranjenost su češće među romskom djecom naspram u drugih grupa (niska tjelesna težina je pet puta viša među Romima, 24,2% ih je umjereno neuhranjeno, dok ih je 12,1% teško neuhranjeno). 50% Roma je upisano u osnovno obrazovanje, dok ih je svega 2% obuhvaćeno srednjim obrazovanjem. Tek 3% Roma imaju stalno zaposlenje, a najčešći izvor njihovih prihoda uključuje  trgovinu sekundarnim sirovinama (29% Roma) te prosjačenje (19%), dok 76% Roma nikada nije pohađalo i nije završilo osnovnu školu. Stopa siromaštva među Romima je veoma visoka, 27% Roma u BiH živi u domaćinstvima u kojima je potrošnja po glavi domaćinstva ispod PPP ekvivalenta od 2,15 USD.

Zakon o zaštiti nacionalnih manjina je usvojen 2003., a dvije godine kasnije je usvojena državna Strategija Bosne i Hercegovine za rješavanje problema Roma. U 2004. je izrađen Akcioni plan o obrazovnim potrebama Roma i drugih nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, a usvojen je i Akcioni plan Bosne i Hercegovine za rješavanje problema Roma u oblastima zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite. Istovremeno Vijeće ministara BiH je usvojilo odluku kojom se uspostavlja koordinacioni odbor zadužen za praćenje implementacije ovog Akcionog plana. Usvajanjem ovih akcionih planova, Bosna i Hercegovina je ispunila potrebne uslove kako bi se pridružila međunarodnoj inicijativi Dekada inkluzije Roma 2005.-2015.

Starije osobe

Starije osobe su u najvećem riziku od padanja ispod granice siromaštva, barem u smislu siromaštva koje se mjeri prihodima. Pravo na penziju u značajnoj mjeri smanjuje rizik od siromaštva, posebno za žene. Dvočlana domaćinstva, u kojima je barem jedna osoba starija od 65 godina i bez izdržavane djece su u 36,1% slučajeva siromašna. Ukoliko se u obzir uzmu samo žene, najsiromašnije žene su samice u starijoj životnoj dobi od 65 i više godina bez ikakvih prihoda. Penzijskim sistemom u BiH je obuhvaćeno 81% osoba starijih od 64 godine. Prosječna penzija u BiH je još uvijek veoma niska. Penzije nisu u skladu sa promjenama torškova života te nejednakostima koje su se pojavile među korisnicima. Među povratnicima, značajnu grupu predstavljaju starije osobe bez izvora prihoda i podrške porodice. Mnogi od njih nisu ostvarili mogućnost na penziju.