- Mi ne živimo, mi preživljavamo - riječi su kojima je razgovor započeo Stipan Alandžak, civilni invalid, koji je prije rata izgubio lijevu ruku.
Objašnjava da je do 2007. godine, kao 100-postotni invalid, primao invalidninu u visini od 150 KM, što je njegovoj porodici bilo dovoljno da plati kiriju i režije, ali da ga je tada država revizijom skinula s liste invalida.
- Valjda misle da mi je lijeva ruka ponovo narasla - ogorčeno govori Stipan za Dnevni avaz.
Budući da nemaju primanja, ovaj brižni otac svim sredstvima se bori kako bi njegova supruga i kćerka imale šta jesti.
- Iako nemam lijevu ruku, prisiljen sam da za dnevnicu cijepam drva te tako zaradim koju marku. Šta ću, nemam izbora - priča Stipan, koji sa suprugom sakuplja i staro željezo.
Dodaju da kilogram željeza košta 0,35 KM, a da oni dnevno najviše sakupe tri kilograma.
Cijeli dan, dakle, hodamo za jednu marku - kaže Smiljka.
Ističe da su se obraćali svim relevantnim institucijama, ali da je skoro sve ostajalo na obećanjima.
- Neki ljudi nudili su nam pomoć, pod uslovom da uzmemo "hrvatske papire". Stipan i ja smo u Bosni rođeni i ovdje cijeli život živimo te nam ne pada na pamet da uzimamo državljanstvo druge zemlje - kategorična je Smiljka.
- Pred kraj prvog polugodišta Antonela je dobila dvije jedinice. Jednu iz francuskog jezika, jer nije imala novca da kupi knjigu. Drugu jedinicu dobila je iz tjelesnog odgoja. Nismo joj mogli priuštiti nove patike za pohađanje nastave na tjelesnom - riječi su zabrinute majke.
Objašnjava da je do 2007. godine, kao 100-postotni invalid, primao invalidninu u visini od 150 KM, što je njegovoj porodici bilo dovoljno da plati kiriju i režije, ali da ga je tada država revizijom skinula s liste invalida.
- Valjda misle da mi je lijeva ruka ponovo narasla - ogorčeno govori Stipan za Dnevni avaz.
Budući da nemaju primanja, ovaj brižni otac svim sredstvima se bori kako bi njegova supruga i kćerka imale šta jesti.
- Iako nemam lijevu ruku, prisiljen sam da za dnevnicu cijepam drva te tako zaradim koju marku. Šta ću, nemam izbora - priča Stipan, koji sa suprugom sakuplja i staro željezo.
Dodaju da kilogram željeza košta 0,35 KM, a da oni dnevno najviše sakupe tri kilograma.
Cijeli dan, dakle, hodamo za jednu marku - kaže Smiljka.
Ističe da su se obraćali svim relevantnim institucijama, ali da je skoro sve ostajalo na obećanjima.
- Neki ljudi nudili su nam pomoć, pod uslovom da uzmemo "hrvatske papire". Stipan i ja smo u Bosni rođeni i ovdje cijeli život živimo te nam ne pada na pamet da uzimamo državljanstvo druge zemlje - kategorična je Smiljka.
- Pred kraj prvog polugodišta Antonela je dobila dvije jedinice. Jednu iz francuskog jezika, jer nije imala novca da kupi knjigu. Drugu jedinicu dobila je iz tjelesnog odgoja. Nismo joj mogli priuštiti nove patike za pohađanje nastave na tjelesnom - riječi su zabrinute majke.
Nema komentara:
Objavi komentar